What the water gave us

Opet tu. Nakon jedne male vječnosti nazvane polovina od 365 dana. Nakon davno završene sonate. Sonate, čije slike ne jenjavaju mojim tijelom i toliko vremena kasnije. Kao da ljubičanstvena praskozorja nisu sada samo dio starog albuma uspomena. Kao da su obrisi boje ljiljana na nebu i dalje tako živi, tako tu. Kao da se smijemo ljetu na izmaku opet. I prkosimo svim naznakama brze jeseni, krajevima horizonta koji baca pogled daleko na pučinu. One rumene i plave koje se drže za ruke i prave poljupce sa morskim plavetnilom. Posve prazni bulevari u tri ujutru koje su ljubila naša stopala. Puste plaže u kojima smo nalazili mir. Prozirna voda u kojoj se kupala mjesečina julske noći mnogo vremena ranije. Nije bilo brda da nas razdvoji, niti ijednog kilometra daljine, dvije duše sklupčane u crnilo gluvog doba koje čekaju novi početak. Početak kad usijani nebeski šetač baca svoje zlatne ukrase po slikarskom štafelaju zvanom parče univerzuma iznad nekad našeg, dalekog grada. Bile su to naše aleje, naše stepenice, naše morske struje. A sad, opet tu, opet je isti miris. Miris slobode i nas kakvi stvarno jesmo. Kao da me limenka piva krišom zove do onog našeg mjesta u pijesku. Kao da više nema pitanja, ni suza. Kajanje ne postoji, postoji samo ono što želimo. Sve isto, iako je datum prevalio novu kalendarsku godinu i otjerao turiste do novih jula, onih nekad naših. Sad šetam samo onim bulevarom slomljenih snova u nadi da ću nas sresti kako trčimo i prestižemo se i hodamo ivičnjakom kao mala djeca. Uzalud ćemo se truditi da vratimo našu sonatu. Ona je sad samo eksponat u muzeju zaboravljenih ljudi. Ili su je one ljetnje struje odnijele. To je nama voda dala.

c780e34c14258f4087df410f03d76e83

‘Time it took us
To where the water was
That’s what the water gave me’.

Da si tako jaka…∞

Danas nemoj da me tražiš, danas nemoj da me zoveš, budi ono što si htela, budi ponosna i smela…

Ako čitaš ovo, onda su kazaljke vjerovatno otkucale 18 sati i 45 minuta ovog 14. dana ćudljivog marta, čije su te sekunde dovele do kraja opisivanja 18. okretanja Zemlje oko Sunca kojem si prisustvovala.

dreamstimemedium_11470166

Kad si došla do kraja ove magistrale zvane djetinjstvo i uključuješ se na auto-put zvani život. Kad si kao nejaka ptica nesigurnim zamahom pokrenla svoja krila, stresla sa njih sve vragolaste igre i uhvatila se u koštac sa strujama briga. Kad treninzima moraš da uvježbavaš izbjegavanje udaraca o pogrešne stvari, ljude koje ti struja donese… A istovremeno, da u svoje mreže duše, sačuvaš one prave. I ne brigaj kad te iza magle sačekaju oblaci. Kad se spremi oluja. Pa svaki novi zamah te bude djelio samo sekundu od kraja. Od predaje. Ali što kaže Mika Antić: ‘Uvek će posle jedne kiše biti nama jedno lepo sunce’ . I kako večeras budeš blistala u tvojoj haljini boje vina sa crnom čipkom, nasmijana, jer su ljudi oko tebe srećni jer i ti danas prelaziš prag nakon kojeg te čeka novi početak, blistaj i svakog narednog dana, do onog sudnjeg. Ti tvoji ljudi, ponosni su, jer si tako svoja, a pomalo i svih njih kojima daješ srce. Kojima daješ zagrljaj kad prigusti,a možda i poneki osmijeh iako ga najmanje želiš. Nek prestanu da te peku riječi, nauči da voliš samo djela, pa kakva su, da su. I nikad nemoj da ispravljaš tu svoju kovrdžu koja ti nestašno krije lijevo oko. Kad sat otkuca ponoć, nek ti to bude alarm. Da pokupiš sve neuspjehe, suze i pogrešne odluke u staru vreću, i pošalješ ih na put bez povratka. Ne živi od izgovora, ne davaj izgovore. Ne opravdavaj kilometre, ni propuštene pozive, ni neodgovorene poruke. Ni svako ‘kako si’ koje nikad nije stiglo, iako je trebalo. Ali čuvaj stare fotografije. Ti ljudi koji se osmjehuju i glupiraju, to ste nekad stvarno bili vi. I svi zalasci sunca zabilježeni, pjesme uživo kad samo sklopiš oči dok note i stihovi boje tvoju dušu u hiljadu nijansi. Ne odustaj od knjiga, ni produkata umjetnosti koji su tu, na svakom koraku, samo li oslušneš, dodirneš. Ne prestaj da čekaš tvog gitaristu iz bajke, ni da danonoćno slušaš soundtrackove Amélie. Maštaj. Kako ćeš jednom stvarno posjetiti Moneovu baštu i kako ćeš lutati ulicama Havane. Kako ćeš jednom obići Italiju uzduž i poprijeko, osjetiti ljubav u Toskani, toplinu Verone i duhovnost Venecije. Kako ćeš u svom toplom domu imati biblioteku krcatu knjigama i sakupljati suvenire iz mjesta iz cijelog svijeta koja si obišla sa svojim nekim. I uvijek se vraćaj svom vidikovcu. Od danas, pa svakog narednog dana, budi Fridinog karaktera, djetinjeg ponašanja Laze Kostića,Kafkinog apsurda, Andrićeve mirnoće, Dalijevog ludila, Geteove jeze…Budi dio svakog pomalo, iako ustvari, svi oni su dio tebe. Danas budi tako jaka da možeš da izdržiš sve.

tamblr

Spona

Tišina je postala najgori krik, kada riječi više nije bilo. To kamenje mosta našeg odnosa u koje su neimari uklesali ljubav, povjerenje, požrtvovanost i pažnju oduvao je neki proljećnji vihor. Bez riječi izvinjenja i kurtoaznog žaljenja. Tek tako. Došla je jesen. U kočijama okićenim grožđem i lišćem posrnulim na pločnike, donijela je kraj. Kraj jedne epohe. Kao kada je kraj romantizma bio osuđen na realizam. Jedno novo buđenje. Buđenje kad boje vidiš onakve kakve stvarno jesu. Bez ružičastih dodataka. Ali i bez onih tamnijih nijansi. Kao kroz prozirno staklo. I dok slušaš Radioheadovu ‘True love waits’ i po ko zna koji put čitaš pripovijetke Alis Manro sa naslovom ‘Bekstvo’, poželiš da postaneš jedna od tih Alisinih žena. Ali onih, koje su stvarno uspjele da pobjegnu. U jedan novi svijet, tkan po njihovoj mjeri. Koje nisu poklekle zbog grama nečijih interesovanja koja su bila kratkog daha. Nego su mirne savijesti i dignuta čela hodale ovom planetom i spokojno išle na počinak. I koje su uvijek nosile crveni ruž. I divile se crnobijelim fotografijama. I svakoj kompoziciji na violončelu posvećivale dovoljno pažnje. I koje bi zanijemile pred prirodnim čudom što se mjesec maj za njih zove. One blijedo roze pastelne boje koje su krasile tih 31 dan u njihovoj godini, posebno bi im zagolicale maštu svakim novim, veličanstvenijim povratkom. I koje bi zadrhtale kad bi se rušili mostovi oko njih, iako zna da su njihovi djelovi bezbjedni. U svijetu umjetnosti i svakodnevne životne drame, a opet tako pribrane, tako svoje. Ova što teži da takva postane što prije, skupila je svoj srušeni dio sa onog vašeg mosta. Natovarila teško breme na leđa i krenula u neko novo proljeće. Čvrsto pritegla kanape, da slučajno šta ne zagubi usput. Ni onaj kamen razočarenja, ni onaj samoće, a i povrijeđenog ega. Krive Drine ne vrijedi ispravljati. Dockan je sad, ruševino.

1536635_501745046607553_174239197_n

Vila Tužnih Očiju

Vreli avgustovski dan. Stidljivi nebeski šetač obasjavao je nejako poslednjim snopovima svoje svjetlosti, a purpurni i tamnosivi oblaci sada su započinjali bitku. Prisustvujući tom žestokom ratu neharmoničnog spektra boja, ugledah nju. Malo pogurena, djelovalo je kao da jako stiska dio ograde iza koje se pružao veličanstven pogled na grad u sutonu. Govorom tijela kao da je bezuspješno vikala ‘Samo da pobjegnem’ . Skupljenih usana boje trešnje i blistavih, modroplavih očiju, stajala je tako nepomično. Osjećao sam kao da je vrijeme u tom trenutku stalo. Nisam čuo nikakav zvuk, ali boje ljeta na izmaku su još itekako bile žive. Gledao sam samo nju,njene plave uvojke koji su lepršali na tihom povjetarcu. Okrenula se put mene i poklonila mi pogled tužniji od bilo koje balade ikad izmišljene. Mučilo ju je nešto, lako se dalo primjetiti. Krenuh da izustim nešto,ali u svom bunilu,glasne žice se ne aktiviraše. Načini par koraka i nestade u sumrak. Dadoh joj nadimak Vila Tužnih očiju. Danima se u mojoj glavi rojilo pitanje da li ću je ikada više vidjeti.
A onda… Preokret. Još jedan sunčan septembarski dan gasio se nad gradom N kad je ugledah. Uvijek si sa sobom donosila noć, Vilo Tužnih Očiju, pomislih. Vukla je par kofera, spuštenih kapaka. Činilo se kao da se stopila sa sredinom u kojoj smo se nalazili i ona i ja. Ali znao sam da nije bilo tako. Blijedog čela i onih istih jarko crvenih usana zatraži kartu na šalteru. Za Novi Sad,u jednom pravcu, čuh. Grad onih Balaševićevih mostova vjerovatno je odvodi na studije daleko od rodnog mjesta. Sama je, kao i onog dana. Dok sjedi onako damski, prekrštenih, vitkih nogu, ponosno, vidim da joj pogled luta. Kao da očekuje nekog. Možda neki zagrljaj za kraj. Možda nekog crnokosog momka koji će je na kratko stegnuti i poljubiti u oba obraza ne želeći da opet ode korak dalje. Nekog zbog koga će joj bar na kratko jeza prožeti svaki atom tijela i konačno vratiti rumenilo njenog porcelanskog blijedorozog lica. Čekala je i čekala, a oči su joj se sve više spuštale. Njene guste,crne trepavice prožeo je i po neki vodeni podsjetnik iz oka koji je vješto pokušavala da sakrije. Na zvučniku se začuo poslednji poziv za udaljeni grad Vojvodine. Ustade vidno razočarana sa sjedišta, pokupi one svoje kofere i opet nestade u sumrak. Baš kao i prošlog puta. U tmini su se nazirali njeni uvojci i to bijaše poslednje što razaznah.

Mučila me je u komplikovanim i nejasnim snovima, ali i na javi. Prolazili su dani, mjeseci. Čeznuo sam da bar još jednom vidim Vilu Tužnih Očiju koja nestaje u sumrak. A onda je došao taj dan…

Child in time

Child in time reče Deep Purple. Dijete u vremenu reče Let 3. Dijete zauvijek rekoše svjetlucave iskre u tvojim sivo-zelenim očima. Kao čuvena Amélie sa svojim malinama na prstima, bila si prepoznatljiva po osmijehu. Iskrenom, bez trunke ičeg zlonamjernog, u svakom momentu spremna da zagrliš svijet. mv5byzdknjc1m2utzme4os00zja4lweyodutzjbmm2i4zjlkyjbkxkeyxkfqcgdeqxvyntqxmtixmtk-_v1_

Bila, hm koga lažem, i dalje si. Lice ti jeste izmučeno. Oči umorne isto tako. Prve sitne borice će se uskoro pojaviti na tvom licu. Ali čini mi se, i kad budeš žena, u onim ‘najboljim godinama’, tvojim vragolastim pogledom će da gospodari dječija duša zaključana u kavezu tridesetogodišnjakinje. Posao, porodica, i svakodnevne obaveze te neće spriječiti da fanatički upijaš stranice knjige dok januarska hladnoća reže prozorska okna u tri ujutru. Baš kao onda kad si bila tinejdžerka. Možda sad nosiš naočare sa dioptrijom i kraću kosu, ali kovrdžaviju i svjetliju. Dijete u tebi nije dozvolilo da pobjegneš od stvari koje voliš, ljudi koje voliš. I eto, sad si srećna radeći posao koji je tvoja duša odabrala. Plamen koji tinja tvojim tijelom, poput onog Olimpijskog, vječnog, održavaš svakog dana. Možda će to biti tvoja luda ogrlica sa Malim Princem u privjesku ili opet cvjetna haljina do članka sa nezaobilaznim starkama. I dalje ćeš otkivati nove muzičke festivale i opet ćeš sa slušalicama u ušima zalutati dalje nego što je trebalo jer su te misli odvele daleko od mjesta na kojem si ustvari. I svaki put ćeš sklopiti oči kad čuješ akustičnu gitaru uživo i neku staru, prepoznatljivu pjesmu, i usne sa karminom boje trešnje, izviće se u blagi smiješak zbog uspomena. Glavno piće će biti crveno vino i dalje ćeš sanjati o odlasku na Kubu ili možda, u Argentinu. A ko zna, možda ove godine…Osvajaćeš vrhove, ne samo planinske, nego i one životne. Sa svojim nekim. On će vjerovatno biti puki realista, ali osvojila si ga tim tvojim ‘ A što moram da se uozbiljim sad’pogledom kad vam možda gori pod nogama, ali ti znaš da će biti dobro. Uz irsku muziku ćeš da skačeš, uz violinu da plačeš, i dalje ćeš da pričaš o tome kako je Frida bila boginja i kako je Da Vinčijev kod nešto posebno. Cmizdrićeš na ‘Lovca na zmajeve’ svaki put kad budeš čitala Hasanovo pismo Amiru i pustićeš džez kad prigusti i poželiš da nisi u svojoj koži jer se možda neko veliko breme rutine spuštilo na tvoja leđa. Ali, neće te to pokolebati. Svaki atom tvog postojanja u ludim vožnjama će strujati tvojim tijelom, spremnim za još jednu borbu sa svakodnevnicom. I opet ćeš ustati rano ponedeljkom, skuvati kafu i u tih desetak minuta biti onaj adolescent od nekada. Proći će i to. Stavićeš šminku tridesetogodišnjakinje i krenuti u okrutni svijet ostavljajući svoje nemire, nedostižne ideale i maštanja kod kuće zajedno sa djetetom koje zapravo ti jesi.

From the beginning

Zamisli. Ukaže ti se prilika kao u onim naučno fantastičnim filmovima. Znaš one o igranju sa vremenom. Što te očaraju mogućnošću da sagledaš cijeli svoj život od početka do kraja. Šta bi tada promijenio?
tumblr_nvmb2diork1upwifco1_500

Rođenjem nam nije data mapa od koje do koje tačke da idemo i svaki korak napravljen je vlastitim nahođenjem. Radimo nekad slušajući više razum,a nekad osjećanja. Kao u dobro osmišljenoj predstavi, svaka didaskalija može da promijeni cijeli tok radnje, odnosno života. Nekad i posustanemo jer baš i nismo sigurni da li smo dobili pravu ulogu u ovozemaljskom svijetu,da li smo stvarno predodređeni za ovaj čin drame što se ljudsko postojanje zove.Dolazimo u iskušenja,imamo dileme,padamo i ustajemo. Ali svakog onog jutra kad otvorite oči,svijesni da imate nova 24 sata da promijenite nešto, koliko god umorni,nećete odustati. Gurajte taj Sizifov kamen ako OSJEĆATE da treba. Borite se sa vetrenjačama. Pišite pisma. Idite u pozorište. Plačite. Slušajte kišu. Osjetite taj miris. Popenjite se do vrha planine. I nemoj da kažeš da si umoran. Odmori se veličanstvenim pogledom koji kao na platnu sijeva u hiljadu boja pred tobom. I nikako ne zaboravi da plešeš. I da piješ crveno vino. I samo nemoj da kažeš da si umoran. Okej,možeš samo da pomisliš. Ali uz osmijeh,molim. Pusti kajanje. Pusti šta bi bilo kad bi bilo. Pusti one koji hoće da odu. Zadrži one koji te još čvrsto drže za ruku. I putuj,što više. Istražuj. Jer doći će dan kad ćeš osjetiti da su u pitanju sekundi do poslednjeg izdisaja. I kao što reče Gerard Way:“One day your life will flash before your eyes. Make sure it’s worth watching. ‘

feeling_alone_by_shebimechs-d545egy

Don Kihot

Koliko puta si samo,kao i ovog predvečerja, sjedila na vidikovcu svog grada i promatrala svijetla. Poslednji zraci sunca bi vodili ljutu bitku sa tamnosivim oblacima i ti bi prisustvovala tom ratu neharmoničnog spektra boja.screenshot_24 Tvojim mislima odzvanjala bi gluva pitanja bez odgovora. Samo eho. Eho koji vrišti za propuštenim prilikama, kajanjima, dilemama. Kriviš sebe. Jer si po ko zna koji put stvarno povjerovala. Da je ovog puta drugačije. Da ljudi nisu onako oholi, kako si nedavno saznala. Da možeš voljeti kao ono dijete čiji plamen tinja tim venama. Tutnjio je dosta dugo, sve dok jednog dana nisi shvatila da preko vatre treba neka zaštita. Da ne vide drugi. Oklop. Kad se bataljuješ optimiste, ali i pesimiste i postaješ ono između, realista. Dosta dugo si vodila okrutne borbe sa vetrenjačama.Neki se bore mačem, neki puškom, neki riječima. Ti si se borila vjerom, ljubavlju, sopstvenim idealima za koje vjeruješ da su dostižni. A te vetrenjače su bile, kako da kažem, nešto što te je previše usporilo. Vetrenjače su bili ljudi, pogrešni ljudi. One za koje si vjerovala da se mogu promijeniti, bez borbe. Greška, ne mijenjaju se oni. Mijenja se samo vrijeme. Vrijeme koje pokaže njihova prava lica. Bez maski. Ali to je valjda ono što svi kad-tad uradimo. Navučemo maske sigurnosti i prestanemo sa donkihotovanjem. Samo živimo. Od svakog dana uzimamo maksimum. I više prestaje da bude važno kako smo pali, ako jesmo pali. Bitno je kako smo ustali. When you try your best,but you don’t succeed, reče Coldplay. When you get what you want, but not what you need. Pogledaj ove večeri zvijezdu padalicu,zamisli onu neostvarenu želju i vjeruj da će se konačno ispuniti. Nikad ne prestani da budeš onaj sanjar koji dovijeka nešto mašta. Ne daj tom djetetu u tebi da nestane. Da crvenkaste iskrice svjetlosti i vatre koja tinja u tebi zasijaju u onom pravom momentu. Kao vatromet. U onom momentu kad vetrenjače konačno bivaju poražene.

Kad bi me pitali šta je sreća

Prisustvovaćeš jednom nekoj naizgled glupoj radionici na koju te odvuklo društvo. Parče hartije i što više tvojih asocijacija na jednostavne riječi. Riječ sreća postaviće kao naslov na čije značenje treba da se fokusiraš.

_sp-sraca-zivot-smajli

Niko na svijetu nema toliko smjelosti da ovu riječ definiše jednom običnom, proširenom rečenicom. Sreća nije osjećanje. Sreća nisu materijalne stvari. Sreća su momenti. Svakodnevne sitnice su ono što je čine. U malim dozama,poput jutarnje kafe sa kojom dan počinje i eto ti recepta!
Kad bi me pitali šta je sreća,rekla bih da je to kad tvoju omiljenu pjesmu zasviraju u baru. Rekla bih da je to ispijanje piva u šoljicama za kafu na krovu sa pogledom na horizont. Ili ono neprestano čavrljanje u 3 ujutru nakon hiljadu izgovorenih ‘laku noć’.Sreća je miris mora u 5 ujutru i lutanje po kaldrmom popločanim ulicama starog grada. I akustične večeri na otvorenom koje te prizivaju da im se pridružiš tonovima Pink Flojda i Bitlsa. Sreća su telefonski pozivi u ponoć i stihovi poezije. Sreća su nedeljna popodneva uz Andrića i šoljicu čaja. I užurbano pakovanje za put u neočekivano.Sreća je  kad imaš nekog da stane iza tebe sa ‘Zajedno smo to uradili’ rečenicom za one što vas kore. Ili fotografija,koju nemaš ni na jednoj društvenoj mreži,a i dalje je omiljena. Sreća su pejzaži netaknute prirode tvoje domovine. I momenti koje nijedan megapiksel tvoje kamere ne može dostojno da ovjekovječi. Sreća su i posvete na prvim stranicama omiljene knjige. I filmovi kojima se uvijek vraćaš. I ljudi koji te čekaju na kraju dana. I svako ‘dobro jutro’ i ‘laku noć’. Sreća je i onaj pogled kad krene vaša pjesma. I kad ćutanje nije neprijatno. I kad gestikulacija vrijedi više od riječi. Sreća su čaše crvenog vina na ulicama omiljenog grada. I udobnost pozorišne fotelje dok se scene jedne životne drame smjenjuju pred tobom. Sreća je teški uspon do vrha planine,ali sa kojeg se pruža neponovljiv prizor proljećnje palete boja. Sreća su nedokučive daljine oka koje se gube u blještavim varnicama boje maka na horizontu. Sreća su uspomene. Sreća je u tebi. Samo joj daj priliku da sijevne u hiljadu boja. Biće vrijedno odricanja. Vjeruj mi.

detelina

Nova godina

Dok šarene svjetiljke u zaborav otpraćuju i poslednji dan, poslednji nulti poklap ove godine, odvija se klupko filmske trake u mojoj glavi. Trake,koja kao da je jutros počela, a ne prije 365 dana. Tako blizu, a tako na samoj ivici kraja. Suze u ponoć. Hladni prsti januara i osmijesi, i noćni čajevi na omiljenim mjestima. Najveći zagrljaji podrške. Omiljene pjesme uz prvi ples. Skriveni pogledi puni tople ljubavi, koja nikad ne prestaje. Pa opet suze,na usamljenom krovu tuđeg grada. Pa noći koje nikad nije trebalo da završe. Ili možda jeste trebalo, da dođu blijede palete zore na horizontu uz šum mora. Pa noći koje nikad nisu ni trebale da se dese. Pa divljanje na koncertima. Vrištanje. Skakanje. Prazne ulice u tri ujutru. I donošenje najtežih odluka. Kad treba otići, a ti nemaš snage ni da ustaneš od zadanog udarca. Pozivi u ponoć. Pogled sa vidikovca. I radost uz one ljude bez kojih ništa ne bi bilo isto. Svaka knedla u grlu koja se pojavi kad prorade emocije zbog filmskog raspleta. Ali i onog životnog koji nije bio happy ending. Ali guraš dalje. 27/365, pa 189/365 i dođeš tu na kraju. Bez kajanja za bilo koji postupak. Bez žaljenja za ljudima koji su otišli. Sa osmijehom za ljude koji su ostali. I novim koracima bližim tvojim najvećim snovima. I više divljanja. I više ljubljenja. I više zagrljaja. I više vrištanja. I više plesanja. I putovanja. Nove, poznate ulice. Novi vidikovci Barselone i Nice. Flamenko i večeri vina. I crvene haljine. I možda korak bliže nekom tvom da te pridrži kad kreneš da padaš. Jer na kraju,ne zaboravi:i dijamant je u osnovi ugljenik……..screenshot_7